Nismo mi krivi. Krivo je društvo. Kriv je sistem

Dijete te nešto pita, ti mu kažeš da te ne prekida dok odrasli razgovaraju.

Daš mu mobitel da gleda crtiće, da možete nastaviti razgovor u miru.

Zgroženi ste društvom. Kažete, ljudi su se otuđili. Nema zdrave komunikacije. Kriv je internet. Društvene mreže. Kažeš mu kako si na fejsu pročitao užasne komentare ljudi koji isto tvrde.

Sustav je zakazao. Za primjer daješ susjeda koji već godinama mlati ženu i djecu, sav užasnut kako nitko ništa ne poduzima.

Djetetu su dosadili crtići. Odlazite s kave, jer je postalo nemirno i ne možete razgovarati.

Stižeš doma na ručak. Žena ti za stolom prepričava smiješnu scenu iz Zadruge o izjavi neke djevojke koja bi trebala biti na liječenju, a ne tamo. Nasmiješ se i kažeš kako ti nije jasno kakvim budalama je to zanimljivo.

Pošalje ti link. Ti ga kačiš na story uz tekst “Zbog ovog su nam djeca ovakva.” Nećak(12) i prijateljeva kći(15) lajkaju story i reagiraju pljeskom te dijele dalje. Prijatelj reagira vatrom, kaže “Svejedno bi je oder’o.” Smijete se.

Žena se osvrće na temu Severininog skrbništva nad djetetom. Kolutaš očima i govoriš kako je obična kurvetina i da nije zaslužila ni imati, a kamoli odgajati dijete nakon onog pornića.

Dijete te pita hoćete li igrati nogomet nakon ručka. Kažeš da si umoran i ideš odspavati. Žena mora sakupiti suđe i ostatke ručka.

Dijete uzima crtiće.

Odlaziš u sobu, sjetiš se Severine. Treba ti pornić. Olakšaš se i zaspeš.

Predvečer se okupljate ispred TV-a. Nema ništa zanimljivo, jer eto, i TV program je jadan i nema nikad ništa pametno, pa ostavite Zadrugu, tek da se nešto vrti.

Pritom, svatko je na svom mobitelu.

Ti. Žena. Dijete.

Nitko ne prati što dijete cijeli dan gleda. Samo nek miruje.

Da. Potpuno je kriv sustav.

Potpuno je krivo društvo.

Nikako mi.

Nikako ti.