Roditelji su nas učili preciznosti i odgovornosti
Roditelji su nas učili preciznosti i odgovornosti naročito pri vraćanju novca (kusura). Babo bi nas poslao po jedan artikl i dao približno novca koliko je za njega potrebno, a naše je bilo da artikl donesemo, spustimo na sto ispred njega zajedno s novcem od kusura, ma koliko sitan bio.
Nema kupovine ni žvake bez pitanja, niti zadržavanja novca kod sebe. Ni centa. Hvala mu.
Kad smo to „utuvili“ da se novac, dakle, sa svakim feningom, vraća babi tj.vraća onom ko ti ga je dao, onda je uslijedila lekcija poštovanja i nagrađivanja. Mi bi spustili artikl i novac, a on bi rekao – Uzmi to. Pokupili bismo siću sa stola i stavili u svoj džep.
Kada bi komšija Besko pilio drva, pa bi njegova pilotina prošla u našu avliju preko taraba, babo bi sugerirao da metlom i posivkom pokupimo sve i prebacimo u njegovu avliju. Ta pilotina je njegova, od njegovih drva.
Tada sam bila dijete i taj segment odgoja smo svi troje apsolvirali. No, danas kao žena gledam druge žene koje vjerovatno nisu imale dobre učitelje u svojim roditeljima i često se rastužim.
Dešavalo mi se da radnici dam novac da ode kupiti nešto što nam je potrebno za firmu, ona se vrati, donese sve sem kusura.
Ili, na primjer, krojačici odnesem materijal da mi nešto sašije i nakon par dana odem, uzmem haljinu, ali ništa od materijala koji je pretekao, a jeste. Znam da jeste. Metar čipke koju joj odnesem košta, na primjer, 150 KM, a ona mi mrtva hladna uruči haljinu i ne spomene da se išta ima vratiti od ostatka materijala koji ma koliko da ga je ostalo ipak je cifra, jer se radi o skupom materijalu.
Na kraju, njegova cijena uopće nije ni bitna, bitno je – nevraćanje onog što pripada meni, vlasniku, zadržavanje u svoj posjed onog što uopće nije tvoje.
Ja, naravno, prešutim. Drugi put odem i na lutki zateknem sašivenu drugu haljinu sa detaljima moje čipke. Ta haljina čeka neku drugu ženu. S mojom čipkom. I ja opet gledam i šutim.
Hvala roditeljima koji su nas naučili da vraćam svaku tuđu trunku i da me „jede“ bilo čija sitnica koja je kod mene dok je god ne vratim. Da sam svom ocu i majci rekla za ovu situaciju sa krojačicom, na primjer, oni bi mi rekli: „Ma, svoj posao, kćeri. Nemoj se raspravljati. Eto, znaš kakva je i nemoj joj više ići.“
Ali, ja ću svoju djecu ipak učiti da se vrlo ljubazno i vrlo odlučno zauzmu za sebe i za svoje. Asertivno. Dobio nazad svoje ili ne dobio, mislim da je bitno odreagirati dostojanstveno i pokazati da nismo naivni ni slijepi i da cijenimo tuđe, ali i svoje.
Žao mi je što je društvo postalo kakvo jeste. Nekad se toliko napunim te razočaranosti da mi dođe da se samo povučem u četiri zida, otplačem, šutim i sakrijem od sveg i svakoga, ne zbog ovih gluposti koje sam gore navela, nego zbog mnogo krupnijih stvari koje nisu stvari, alo, već obraz.
Zna li iko više šta je obraz i šta mu može, a šta ne smije u obraz stati?
No, valja nam djecu osposobiti i pustiti niza svijet da žive i da se bore sa svim divljačima koja im budu tutnjala kroz život. Nema povlačenja.Dakle, samo pravo, ipak pravo!, čuvaj svoje i čuvaj se tuđeg, ali nek ti ne bude neprijatno zauzeti se za sebe kada si u pravu, bez uvreda, dostojanstveno, smireno, što više hladnokrvno i što umjerenijeg tona.
Budi osvježenje ovom učmalom svijetu!
