KO SMO MI „PREŽIVJELI?“


Tugovanje je zacjeljujući proces i nije znak slabosti. Ono ne može završiti u sedam dana. Za takvo nešto je potrebno vrijeme. A baš u ovo vrijeme kojeg nemamo na način kako bismo voljeli i u mjeri koliko bi nam prijalo, mi se iz dana u dan spotičemo o lance uznemirujućih vijesti koje putuju svakodnevno prema nama. Sada je više nego ikada važno disciplinirati vlastite misli i ograničiti radoznalost na ugodne sadržaje koji će nas psihički odmoriti od realnosti svakodnevnice. No, ključ nije u ovoj spoznaji, jer spoznaja podrazumijeva otkrivanje novog. Ključ je vjerovatno u samodisciplini i istrajnosti u primjeni.

Piše: Mirna Marković, psihologinja

U svom bestseleru The Black Swan: The Impact of the Highly Improbable, Nassim Nikolas Taleb popularizira Teoriju crnog labuda koja referira na nepredvidiv, neočekivan, krajnje rijedak događaj s velikim, obično katastrofalnim posljedicama za ekonomiju. Sve do prije godinu dana teorija je skoro isključivo u fokusu interesa analitičara ekonomskih (ne)prilika u svijetu. No, u vrijeme pandemije covid-19 virusa, odjeci njenih implikacija postaju značajno glasniji i pobuđuju još veću pažnju stručne i šire javnosti.

Još na početku pandemije mnogima od nas je Teorija crnog labuda bila „utočište“ – okvir u kojem smo sve ono nepredvidivo ili neodređeno što nam se dešavalo barem donekle mogli razumjeti. Ako ne u tom kontekstu da smo ono što nam se događa mogli uporediti sa bilo čim sličnim u kolektivnom iskustvu onda zbog osjećaja da je Čovječanstvo i ranije „sklizavalo“ u procjepe nepredvidivosti, neizvjesnosti i straha ali da se uvijek poslije toga „izvlačilo“ na površinu dubokim, iako često bolnim uzdasima.

Danas je već uvriježeno mišljenje da se još u prvim mjesecima od njenog početka pokazalo kako pandemija covid-19 virusa ispunjava sva tri kriterija Crnog labuda:

Prvo, riječ je o vanrednoj situaciji budući da ne spada u domen uobičajenih očekivanja – ništa što se desilo u  prošlosti nije nas moglo pouzdano pripremiti za to da se nešto pa i slično ovome uopšte moglo dogoditi.

Drugo, o velikim razmjerima uticajnosti pandemije se već i te kako može svjedočiti (promjena načina i organizacije rada i života, vidljive ekonomske i psihološke posljedice), a sasvim je izvjesno da će se efekti njene ogromne uticajnosti vidjeti u vrijeme koje tek dolazi.

Treće, i vjerovatno u psihološkom smislu najinteresantnije jeste da je riječ o događaju koji upravo zbog svoje rijetkosti i nepredvidivosti snažno motivira društvo na naknadno osmišljavanje/otkrivanje njegovog uzroka. Kao rezultat te motivacije, događaju se daje (kakav takav) smisao – on postaje donekle objašnjiv i predvidiv. Ova naknadna racionalizacija je često neadekvatna, ali je njena posljedica izuzetno značajna sa aspekta mobilizacije društva da događaj proglasi predvidljivijim i manje nasumičnim te da se krene aktivno suočavati sa njegovim posljedicama.

Iz prvobitne perspektive Crnog labuda, uspjeli smo se donekle odmaknuti i „osvijetliti“ događaje spoznajom, približavajući horizont očekivanja neke izvjesnije i bolje budućnosti. Na tom putu stoji mnogo izazova i pitanja, a jedno od njih je: Znamo li dovoljno o psihološkom kapacitetu ljudi sa kojima računamo da će nam pomoći izvući se iz „zagrljaja“ Crnog labuda?

Danas, kada znamo više a ne osjećamo se značajno bolje, važno je i dalje „u hodu“ prepoznavati posljedice pandemije koje sežu mnogo dalje i dublje od onih očiglednih ekonomskih, psiholoških, političkih…

Pitanje psihološkog statusa tzv. „Preživjelih“, onih sa kojima društvo računa da će iznijeti teret ekonomskih, društvenih promjena u budućnosti

I dok postoji empatijski konsenzus društva o tome koje su u ovom periodu najranjivije grupe zaposlenika (zaposlenici u tzv. crvenoj liniji odnosno na prvoj liniji fronta), kojima deklarativno ukazujemo poštovanje i zahvalnost, izražavamo brigu za njihovo mentalno zdravlje, značajan broj zaposlenih ostaje na margini interesovanja. U ovoj drugoj kategoriji možemo očekivati sve veći broj osoba pod visokim rizikom od razvoja psiholoških poteškoća.

Zbog toga je više nego važno osvijestiti kolika je bitno primjećivati prepoznavati i druge “Preživjele“ u ovom kontekstu.

Ko su ljudi oko nas u radnom kolektivu?  Ko su tzv. „Preživjeli“?

„Krivica preživjelih“ ili „Sindrom preživjelih“ prvi je put zabilježen kod ljudi koji su preživjeli neki traumatičan događaj poput prirodne katastrofe, saobraćajne nesreće ili ratnih dejstava. „Preživjeli“ se često osjećaju krivima samo zbog toga što su živi dok drugi nisu imali tu sreću, ili osjećaju kako nisu dovoljno učinili da pomognu drugima u istoj situaciji. Na izvjestan način osjećaju krivicu za smrt drugih ljudi.

No slična, iako manje intenzivna, krivica često se može opaziti i na radnom mjestu kada dolazi do otpuštanja zaposlenika, preraspodjele ljudi na druga radna mjesta koja se percipiraju kao degradacija statusa (ili drugih događaja koji kod onih zaposlenika na koje se direktno odnose izazivaju osjećaj iznevjerenosti, povrijeđenosti, izdanosti). Dodamo li tome negativna osjećanja koja u vrijeme covid-19 pandemije dominantno proizilaze iz privatog konteksta zaposlenika, poput: krivice zbog zaraženosti ili mogućnosti prenosa zaraze u okruženje, zatim osjećaja srama koji se s vremena na vrijeme javlja kao rezultat negativne ocjene vlastitih postupaka (npr. „Napravila sam nešto loše“) ili svjesnosti o nečinjenju, odnosno nepreduzimanju radnji koje bi u drugim okolnostima bile primjerene situaciji (npr. zagrliti tugujućeg ili posjetiti bolesnu osobu, itd.), dobivamo jasniju sliku emocionalnog prtljaga koje vrlo često nose „Preživjeli“. Uz sve to, čini se da se od onih koji su preživjeli često traži dodatni radni angažman.

 „Preživjeli“ često u samom početku i intenziviraju svoj napor na poslu, nastojeći na taj način kompenzirati osjećaj krivce i opravdati status u kojem su se našli. No taj povećani napor obično rezultira povećanjem kvantitete ali ne i kvalitete rada, i traje relativno kratko. Nakon kraćeg vremena, negativne emocije koje perzistiraju pojačavaju anksioznost koja se sve više generalizira i vrlo često rezultira gubljenjem fokusa u poslu, smanjenjem radne učinkovitosti, a osjećaj neizvjesnosti i nemogućnosti kontrole može voditi i pojačavanju agresivnog ponašanja (često vidljiv kroz prenaglašenu emocionalnu rekaciju osobe na neke uobičajene, tipične situacije u radnom okruženju).

Tugujuće društvo i problem nezavršenih procesa žalovanja

Mi kao društvo tugujemo. No ne tugujemo samo i isključivo zbog gubitka zdravlja, bližnjih, voljenih (straha od gubitka zdravlja, bližnjih, voljenih). Tugujemo i zbog: gubitka značajne socijalne mreže podrške odlaskom radnih kolegica i kolega, uskraćenih prilika da damo svoj maksimum u poslu i budemo prepoznati za svoj rad (budući da nas emocionalno nasljeđe ove pandemije često sputava u pokušaju da budemo uobičajeno kognitivno efikasni u poslu). Tugujemo i zbog gubitka mogućnosti kontrole, autonomije u radu, mogućnosti izbora. Tugujemo i zbog gubitka poštovanja, dostojanstva i ideala!

A ovo su gubici koji se mnogo rjeđe prepoznaju i kojima se, sukladno tome, ne poklanja dovoljna pažnja, posebno ne na radnom mjestu. Svaki od ovih gubitaka zahtijeva proces žalovanja, koji je dodatno zakompliciran intenzitetom akumuliranih emocionalnih iskustava u proteklih godinu dana. Pritisak radnog mjesta, porodice, multipliciteta radnih i privatnih uloga (očekivanja su nemilosrdna!) iscrpljuju kapacitete za (samo)kontrolu zbog čega ljudi često izlaze iz jednog u drugi proces žalovanja bez da su kroz prethodni adekvatno prošli.

Koliko je nas uspjelo „odžalovati“ ove gubitke? Da li Vam je iko ikada uputio saučešće zbog gubitka dostojanstva, samopoštovanja, ideala? Ili Vam je ukazao dužno poštovanje zbog osjećaja iznevjerenosti i ozlojađenosti na radnom mjestu? Da li Vam je neko ponudio „sobu za tugovanje“? Vjerovatno ne.

Tugovanje je zacjeljujući proces i nije znak slabosti. Ono ne može završiti u sedam dana. Za takvo nešto je potrebno vrijeme. A baš u ovo vrijeme kojeg nemamo na način kako bismo voljeli i u mjeri koliko bi nam prijalo, mi se iz dana u dan spotičemo o lance uznemirujućih vijesti koje putuju svakodnevno prema nama. Sada je više nego ikada važno disciplinirati vlastite misli i ograničiti radoznalost na ugodne sadržaje koji će nas psihički odmoriti od realnosti svakodnevnice. No, ključ nije u ovoj spoznaji, jer spoznaja podrazumijeva otkrivanje novog. Ključ je vjerovatno u samodisciplini i istrajnosti u primjeni.

Osjećaj krivice preživjelog i neadekvatan, nedovršen proces žalovanja zbog gubitaka kojih je evidentno mnogo u ovom peri-covid periodu, veliki su emocionalni prtljag koji ljudi donose na svoja radna mjesta. A svakom od njih je njegov/njen najveći.

Prepoznajmo teret koji nosi onaj drugi i tako smanjimo ionako preveliku distancu među nama. Ukažimo jedni drugima poštovanje, dajući značaj tome na adekvatan način!

Vrlo brzo, nadam se, ćemo se u post-covid periodu naći jedni sa drugima, jedni fizički blizu uz druge i shvatiti da smo i pored ovog zastrašujućeg iskustva koje smo prošli ostali emocionalno bliski jedni drugima ali i bliski (bliži) sebi. Da bi to bilo naše sutra, danas bismo trebali, ako je moguće, da uprkos vlastitim nedaćama pokažemo poštovanje prema emocionalnom prtljagu drugoga, bez obzira koliko on subjektivno bio lakši ili teži. Iako je sada primarno važno fizički preživjeti, moći očuvati psihičko zdravlje znači sutra živjeti a ne preživljavati, a to nije moguće bez brige o drugom.