Dragan Bursać: Zbogom, građanska BiH, nismo te nešto ni željeli!

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Komšić je barem imao poštenja da prizna poraz

Kad je sinoć vidno razočarani Željko Komšić izašao pred novinare da saopšti izborni debakl Slavena Kovačevića, Demokratske fronte, pa u dobroj mjeri i vlastiti politički poraz, učinio je nešto što ovdašnji političari gotovo nikada ne rade.

Priznao je da je izgubio. Bez krađe izbora, stranih ambasada, zavjera, prebrojavanja krvnih zrnaca i uobičajenog balkanskog repertoara kojim poraženi pokušava objasniti da je zapravo moralni pobjednik.

Kazao je da je pobijedila etnička ideja i izgovorio mnogo važniju stvar: Njihova priča o građanskoj državi i jednakosti građana očigledno nije nešto što narod Bosne i Hercegovine prihvata. Ostavio je, istina, otvorenom mogućnost da problem nije u ideji nego u ljudima koji je predstavljaju. Možda građani žele takvu Bosnu i Hercegovinu, samo je ne žele sa Komšićem, Kovačevićem i DF-om.

Pošteno.

Samo što se nakon toga nameće mnogo neugodnije pitanje. A gdje su onda svi ti drugi i koga oni to žele?

Građanska BiH bez građanske politike

Komšićevih kritičara ima koliko hoćete i mnogi će danas zadovoljno kazati: Građanska Bosna i Hercegovina jeste naša ideja, samo Željko Komšić nije čovjek koji je može predstavljati. Slaven Kovačević nije kandidat koji je može ponijeti. DF nije stranka koja je može ostvariti. Miro Lazović, Azra Zornić i svi drugi koji su godinama na različite načine govorili o građanskom konceptu također su, prema toj interpretaciji, pogrešni ljudi, pogrešna lica, pogrešan način.

Dobro. Gdje su onda pravi ljudi? Gdje je ta nova, moderna, uvjerljiva, multietnička politička organizacija koja će građanima ponuditi Bosnu i Hercegovinu u kojoj politička prava ne zavise od toga zoveš li se Harun, Dragan ili Željko, pripadaš li konstitutivnom narodu ili "ostalima", živiš li u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Širokom Brijegu ili Prijedoru? Gdje je stranka koja će izaći pred birača u Posušju i Banjoj Luci sa istom pričom s kojom izlazi pred birača u Sarajevu? Gdje su joj birači? Gdje su joj načelnici? Gdje su joj zastupnici? Gdje joj je izborna baza?

Ako građanska Bosna i Hercegovina ima silnu podršku koju joj pripisujemo po kafanama, društvenim mrežama, tribinama i televizijskim studijima, neko bi valjda do sada od te ogromne društvene energije napravio makar pristojnu političku organizaciju. Trideset godina je sasvim dovoljno vremena, zar ne?

Tu dolazimo do mnogo neugodnije mogućnosti. Možda dobar dio onih koji se deklarativno kunu u građansku Bosnu i Hercegovinu zapravo želi samo malo pristojniju verziju vlastitog etnonacionalnog koncepta. Bez urlanja, zastava od dvadeset metara, ratnih pjesama i pečenja volova, ali pod tripartitnom nacionalnom krunom.

Sa evropskim rječnikom, boljim odijelima, ponekim LGBT pravom, zelenom tranzicijom, digitalizacijom i obaveznim "građanke i građani" na početku govora, ali u dejtonskoj (ludačkoj) košulji. A kad se dođe do stvarnog pitanja političke moći, teritorije, domova naroda, entiteta, člana Predsjedništva i pitanja ko koga predstavlja, vrlo brzo iz modernog građanskog kaputa proviri stari dobri nacionalni prsluk.

Zato su, koliko god mi politički bile odbojne, otvoreno nacionalne stranke u jednoj stvari barem poštenije. SNSD vam nikada nije obećao građansku Bosnu i Hercegovinu. HDZ vam je nikada nije prodavao. SDA je također nastala kao nacionalna stranka i nikada nije tvrdila da je politički Greenpeace iz Kopenhagena. Znate šta kupujete.

Problem nastaje kada vam neko trideset godina prodaje građansku državu kao proizvod, a onda ustanovimo da za taj proizvod možda nema ni proizvođača ni ozbiljnog tržišta.

Durbin profesora Filipovića

Senad Avdić, jedan od naših ponajboljih novinara, podsjetio je na sjajnu anegdotu koju je, kako piše, uvrstio i u svoju novu knjigu. Priča ide otprilike ovako.

Uoči prvih višestranačkih izbora Muhamed Filipović okrenuo se nacionalnom političkom organiziranju, a Zdravko Grebo ga je pitao zašto je odustao od građanske opcije. Filipović mu je odgovorio da kod kuće ima dobar durbin koji će mu rado posuditi. Neka Grebo ode na Trebević, pogleda Sarajevo i čim ugleda prvog građanina neka javi, pa će zajedno osnovati građansku stranku.

Avdić kaže da mu se ta priča danas čini aktuelnom. Meni se čini gotovo zastrašujuće aktuelnom. Prošlo je više od tri i po decenije, promijenile su se države, sistemi, zastave, valute, generacije i tehnologije. Durbin nam više ni ne treba. Imamo satelite, Google Earth, društvene mreže, AI i biračke spiskove. A potraga i dalje traje.

Pola zemlje je ostalo kod kuće

Ovdje treba napraviti važnu ogradu.

Više od polovine biračkog tijela nije izašlo na izbore. Ti ljudi nisu glasali ni za građansku ni za nacionalnu Bosnu i Hercegovinu. Njihovu šutnju možemo tumačiti kao apatiju, gađenje prema politici kao takvoj, osjećaj besmisla, odlazak iz zemlje, nezainteresiranost ili sve zajedno, ali iz nje ne možemo izvući politički program i još važnije taj tihi bojkot je sam sebi svrha, jer se ni Dodik, ni Čović neće počešati na tu konstatciju. Još preče, mogu nazdraviti šampanjcem, jer su oni koji su ostali kod kuće kaznili prije svega sami sebe.

Njihova stvar. Ono što možemo analizirati jesu oni koji su izašli na izbore. A oni su nam poslali prilično jasnu poruku.

SNSD je ponovo dominantna politička sila u Republici Srpskoj. HDZ je dobio hrvatskog člana Predsjedništva. SDA je ubjedljivo najjača bošnjačka i državna stranka. DF, jedina relevantnija stranka koja je čak i svoje izborno ime vezala uz građansku državu, doživio je težak poraz. Pa čak i ako uzmemo Našu stranku iz vladajuće Trojke, koja se nominalno deklariše kao građanska, oni su dakođer doživjeli debakl, pa ne možemo govorti da je građanska vlast kaznila opoziciju ili obratno. To već nije teorija. To je biračka kutija.

A šta ako ljudi zaista žele upravo ovo? Možda je upravo to pitanje od kojeg najviše bježimo.

Šta ako većina politički aktivnih ljudi u Bosni i Hercegovini (ponavljam onih koji izlaze na izbore) zaista želi živjeti prvenstveno kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a tek onda kao građani Bosne i Hercegovine? Šta ako ljudi zaista žele svoje nacionalne stranke, svoje članove Predsjedništva, svoje televizije, svoje škole, svoje interpretacije historije, svoje narative i svoje političke predstavnike? Šta ako građanska BiH nije ugušena samo Dejtonom, Čovićem, Dodikom, Zagrebom, Beogradom, međunarodnom zajednicom ili lošim Komšićevim kadrovima?

Šta ako je najveći problem građanske Bosne i Hercegovine mnogo jednostavniji? Građani kojih nema. Preciznije, nedostatak dovoljnog broja građana koji su spremni politički glasati kao građani.

To ne znači da treba odustati od ustavne jednakosti svakog čovjeka, od borbe protiv diskriminacije ili od presuda Evropskog suda za ljudska prava. Upravo suprotno. Civilizacijski standard ne prestaje važiti zato što trenutno nema izbornu većinu. Ali bilo bi zdravo prestati miješati ono što želimo da Bosna i Hercegovina bude sa onim što Bosna i Hercegovina danas politički jeste i što će, sve su prilike, biti neko duže vrijeme.

Zbogom, građanska BiH

Možda građanska Bosna i Hercegovina nikada nije ni dobila pravu priliku. Možda su je pojeli rat, Dejton, nedotupava međunarodna zajednica i tri nacionalizma prije nego što je stigla odrasti. Možda ju je Komšić svojim dugim političkim trajanjem više kompromitirao nego izgradio. Sve je to moguće.

Ali poslije ovih izbora jedna tvrdnja više nije dovoljna: "Ljudi žele građansku BiH, samo ne žele Komšića." Pokažite onda te ljude. Pokažite stranku. Pokažite pokret. Pokažite rezultate. Pokažite makar politički zametak i želju te velike građanske većine o kojoj slušamo trideset godina.

Do tada nam ostaje Filipovićev durbin. Popnite se na Trebević i gledajte. Možda ćete negdje između Sarajeva, Istočnog Sarajeva, Mostara i Banje Luke ugledati građanina koji će prije svog etničkog tora izabrati zajedničku političku kuću.

Kad ga ugledate, javite.
Možda tada ponovo kažemo: Dobar dan, građanska Bosno i Hercegovino.
Za sada, poslije ovih izbora, mnogo poštenije zvuči: Zbogom.