KNJIGA U SJENI LJETA
KNJIGA U SJENI LJETA
Bila su to ona naša duga ljeta kad sunce od ranog jutra upeče avliju, pa se prašina zlatno presijava pod nogama, a iz kuće zamiriše kahva i kakvo majčino jelo.
Kad bi se oko podne sve malo smirilo, ja bih se sklanjala na podić iznad basamaka. Tu sam imala svoj mir. Moj mali kutak, taman koliko treba jednoj djevojčici da pobjegne od svega, a da opet bude blizu događanja.
Pod starim orahom hlad je bio gust i prijatan. Lišće bi šuškalo na laganom vjetru, a negdje iz avlije čuo bi se majčin glas, kokoši bi čeprkale po prašini, dok bi se šamije na konopcu tiho njihale.
A ja – knjigu u ruke.
Bila je stara, požutjelih stranica, s koricama izlizanim koje su već odavno izgubile onu prvobitnu ljepotu. Ali meni je bila vrijednija od svega.
Kad bih je otvorila, kao da bih otvorila neki drugi svijet.
Čitala bih i zaboravila na ljetnu žegu. Nisam više čula ni avliju ni komšiluk. Samo bih ponekad podigla glavu kad bi kroz lišće oraha prošao vjetar, pa opet spustila pogled na stranice.
Neke riječi tada nisam ni razumjela. Ali sam ih osjećala.
Danas znam da čovjek neke stvari ne može razumjeti dok ne prođe dovoljno godina.
Majka bi me nekad pogledala iz kuće. Nije me puno zapitkivala. Vidjela je da čitam i pustila me.
Možda je znala ono što ja tada nisam – da dijete treba imati svoj kutak, svoje snove i nešto što će ga odvesti dalje od onoga što mu je pred očima.
A možda je i sama, dok je bila djevojka, imala neku svoju knjigu. Neki svoj kutak. Neke riječi kojima se vraćala.
Nikad je to nisam pitala.
Danas bih voljela da jesam.
Ljeto bi polako prolazilo. Jedan dan za drugim. Sunce bi pred akšam omekšalo, sjene bi se razvukle po avliji, a orah bi svojim granama pravio velike šare po zemlji.
Ja bih još čitala.
Majka bi spremala po kući, zatvarala prozore, sklanjala ono što je ostalo od dana.
A ja bih, onako dječije, mislila da će sve to trajati zauvijek.
I knjiga. I orah. I podić. I majka.
Nisam znala da će jednog dana baš te obične stvari postati najdragocjenije.
Godine su prošle. Majke više nema.
Nema ni onog starog podića kakav je nekad bio. Nem ani starog oraha. Ipak, dovoljno je da uzmem knjigu u ruke pa da se sve vrati.
Ponovo čujem škripu basamaka.
Ponovo osjetim ljetnu žegu.
Ponovo vidim šamije kako se njišu na konopcu.
I vidim nju.
Majku, na prozoru. Ne govori ništa. Samo me gleda.
Onako kako samo majka zna gledati svoje dijete – tiho, a kao da je u tom jednom pogledu sve što treba reći.
Tek danas razumijem da knjiga nije bila samo knjiga.
Bila je moj mali bijeg, moj prozor u svijet, ali i jedna tiha nit koja me vezala za majku.
Možda je zato i danas, kad otvorim neku staru knjigu, ne tražim samo priču.
Tražim ono ljeto. Tražim hlad oraha. Tražim svoj podić iznad basamaka.
I tražim njen pogled.
Jer neke stranice ne požute od godina.
One samo sačuvaju ono što smo najviše voljeli.
A u mojim stranicama još uvijek živi jedno ljeto.
I majka na prozoru.
I djevojčica koja, negdje pod orahom, još uvijek čita.
