SAHAN USPOMENA
SAHAN USPOMENA
U mom sjećanju postoji jedan sahan koji miriše na djetinjstvo i majčine ruke. Prije nego što bi sunce dodirnulo avliju, majčin glas bi me nježno probudio: - Hajde, sine, procunjaj, vidi jesu li koke štogod jutros ostavile.
Bosih nogu, još pospana, spuštala bih se niz basamake, dok se Stari grad tek budio.
Ćumes, pojata, kuruzana, kolnica, jasle - svaki kutak imao je svoju tišinu, svoju igru. Koke su se znale igrati skrivača sa mnom, skrivajući jaja kao da žele da ih pronađem srcem, ne samo očima.
— Ima l’ đegod šta? dovikivala bi majka s prozora, dok se jutro još budilo.
Već sam htjela reći da nema ništa, kadli se začu kokodakanje iz teočaka! Tele se trgne, a ispod slame zabijeli se jaje. Jedno, pa drugo. Uhvatim ih pažljivo, kao da su dragulji, i potrčim iz podruma.
— Nađe l’ šta? - osmijeh joj već titra na licu.
Podignem ruke, a u njima dva jajeta. Ona uzdahne: - E, mašallah! Evo vas četvero, a dva jajeta - fino ćete se vala najesti da vam bude dosta do ručka.
Dok se penjem uz basamake, već osjećam miris koji dolazi iz kuhinje. Majka zagrijava sahan - onaj bijeli, emajlirani, sa crvenom ružom na sredini. Kapne ze’ru ulja, razbije jaja da „cmrljuknu“, pa doda malo varenike. Da ima više za umakati kruha, da duže budemo siti.
Zamiriše cijela kuća. Sahan zasja na sofri kao sunce u avliji. Mi djeca navalimo, umačemo komadiće kruha, a majka, sretna, ponavlja: - Vidiš, ko rano rani, dvi sriće grabi…
Kad ugledam stari sahan s ružom, ne trebaju mi riječi. Kao da se vrijeme nakloni, a djetinjstvo prođe kroz mene - mirisom, glasom, toplinom.
A ja, tad osjetim da sam još uvijek ona djevojčica što trči po avliji, tražeći jaje za gladan trbuh. A na šporetu čeka sahan s ružom spreman.
