ŠARE KOJE PAMTE TIŠINE
ŠARE KOJE PAMTE TIŠINE
Kažu da drvo pamti onoga ko ga dodiruje, ali vuna... vuna pamti i ono što se prešuti.
U uglu naše sobe, drveni stan nije bio namještaj; bio je član porodice. Sjedio je tamo, masivan i strpljiv, čekajući da majčine ruke pokrenu njegovu drvenu dušu. Dok bi provlačila brdo kroz niti, taj tupi udarac tup-tup bio je otkucaj srca naše kuće. Uz taj zvuk bih zaspala, uz njega sam se budila, ne znajući da majka zapravo ne tka samo ćilim, već ispisuje mapu našeg puta.
Majka nikada nije koristila nacrte. Šare su izlazile direktno iz njenih prstiju, kao da su tamo bile skrivene godinama. Gledala sam te rombove i zvijezde kako niču iz ničega. Crvena je bila toplina peći u januaru, zelena je bila nada da će on, bez teturanja, stići s puta. A crna... crna su bila ona duga bdjenja kada bi se molitve šaputale u čvorove da ih niko ne čuje.
Sjećam se onih večeri kada bi se oko stana skupile žene. Miris pržene kahve miješao se s mirisom sirove vune. Nisu to bili samo razgovori o ruhu i udajama; to su bila tkanja sudbina. Majka bi samo povremeno podigla pogled, osmijehom popravila nečiji pogrešan čvor, i nastavila dalje. Znala je da se svaka greška u vuni može rasplesti, ali ona u životu malo teže.
Danas, kada zatvorim oči, ja ne vidim samo taj ćilim. Ja osjećam pod tabanima njegovu oštrinu koja miluje. Osjećam kako me ti čvorovi još uvijek drže vezanu za ono ognjište u Starom gradu, za onaj miris zime koji nije mogao proći kroz dobro utkanu vunu.
Pišem ove redove onako kako je ona tkala: polahko, čvor po čvor, pazeći da nijedna uspomena ne ostane neuvučena u šaru. Jer moja slova su zapravo njene niti, a moje priče su njeni ćilimi koji se, evo, i danas prostiru pred vama.
