KAD JUTRO DOČEKA MENE
KAD JUTRO DOČEKA MENE
Noć se spustila tiho,
a san nikako da pronađe put
do mojih očiju.
Ležim budna
i osluškujem kako vrijeme prolazi.
Negdje u daljini otkucava sat,
a zatim se tišina ponovo vraća.
Samo moje misli ne poznaju mir.
Lutaju davnim danima,
zadržavaju se na licima dragih ljudi,
na riječima što su ostale nedorečene,
na trenucima koji se više nikada
ne mogu vratiti.
A onda se vraćaju meni,
u ovu postelju
koja poznaje više mojih uzdaha
nego ijedan čovjek.
Mjesec proviruje kroz prozor
i prosipa srebrnu tišinu po sobi.
Ne pita ništa.
Samo ostaje —
nijemi svjedok moje noći.
A ja čekam.
Čekam da bol mine,
da se nemir utiša,
da negdje iza tame
izroni tračak svjetlosti
koji će mi šapnuti
da nijedna noć
ne traje dovijeka.
I tada, gotovo nečujno,
nebo počinje blijedjeti.
Najprije se pojavi nježna pruga,
a za njom druga...
Zora se rađa polako,
kao da strahuje
da ne probudi moju nadu.
A onda se prvi sunčev zrak
provuče kroz prozor
i zastane mi na licu.
I tada shvatim:
nisam ja dočekala jutro —
jutro je dočekalo mene.
Došlo je tiho,
bez velikih obećanja,
ali dovoljno snažno
da mi kaže:
„Tu si.
Još si ovdje.
Počni iznova.“
I prvi put nakon duge noći
udahnem dublje.
Jer dok god svane,
postoji i nada.
A dok ima nade,
vrijedi čekati.
Vrijedi vjerovati.
Vrijedi dočekati
još jedno jutro.
