Ima ljudi i prijatelja, čiji odlazak neutješno boli, a sjećanja ostaju usidrena na tačci posljednjeg susreta
Ima ljudi i prijatelja, čiji odlazak neutješno boli, a sjećanja ostaju usidrena na tačci posljednjeg susreta...
Ima ljudi, koji ti čine pejsaž, onaj kadar koji ti zahvata pogled u mimohodu, u šetnji gradom, vedrim, načisto kao da im je mjesto baš tu, da te obraduju i izmame osmijeh, čak i kad si neveseo ili tužan.
Ima ljudi koje kada sretneš, neka ti se toplina razlije grudima i dan ti je sunčaniji no prije par trenutaka, pa se nehotice pitaš o porijeklu te miline. Te pozitivne vibracije, to pronalaženje iste talasne dužine je misterija, ali neosporno postoji i potajno je čuvamo i nosimo kroz život.Ima ljudi koje si, nekad, prigrlio u grupnom portretu grada i kao takvi ostaju zavijeka u tvojoj ličnoj galeriji likova, bez koje bi taj tvoj grad bio siromašniji.
Gradovi bez takvih ljudi su kao kutije od šibica u džepovima mališana, one u kojima su zatočene neke bubice, bez da im se ime i vrsta poznaju. Takvi ljudi daju boje asfaltu i zgradama koje ga rube, oživljavaju ditiramb i korak mahale i čine dan ušuškan u perinu izloženu po prozorju kvarta.
Ima ljudi i prijatelja, čiji odlazak neutješno boli, a sjećanja ostaju usidrena na tačci posljednjeg susreta...
