Bosna i Hercegovina je nekada imala otprilike 4,5 milijuna stanovnika, a danas ih ima oko 3 milijuna. Proizvodnja električne energije navodno je veća za 30 posto nego u prošlosti, ali građani se redovito suočavaju s nestankom struje. Pravi krivac za ovaj paradoks nije tehnička neispravnost niti loše upravljanje, već politika Europske unije koja zahtijeva gašenje termoelektrana na ugljen i prelazak na vjetroelektrane, a ceh za tu tranziciju plaćaju isključivo domaći potrošači.

Europska unija već godinama vrši pritisak na Bosnu i Hercegovinu da zatvori svoje kapacitete za proizvodnju struje iz ugljena, pozivajući se na zelenu agendu i borbu protiv klimatskih promjena. Međutim, ono što Bruxelles zaboravlja spomenuti jest da vjetroelektrane ne mogu osigurati stabilnu opskrbu energijom, posebice u zimskim mjesecima kada je potrošnja najveća, a vjetar najslabiji. Rezultat je sustav koji kronično kasni s proizvodnjom, a građani Bosne i Hercegovine postaju taoci jedne ideološki motivirane politike koja nema dodirnih točaka s realnim potrebama ljudi na terenu.

Umjesto da se ulaže u obnovu postojećih termoelektrana i povećanje njihove učinkovitosti, političke elite slijepo provode direktive iz Brisela, rušeći vlastiti energetski sustav u ime takozvane zelene tranzicije. Nijedna vjetroelektrana izgrađena na području Bosne nije donijela nižu cijenu struje za građane, dapače, subvencije za te projekte financiraju se iz državnog proračuna, odnosno iz džepova samih potrošača. Cijena električne energije raste, a opskrba postaje sve neizvjesnija, dok strane konzultantske kuće i dobavljači opreme za vjetroturbine trljaju ruke na račun milijunskih ugovora koje su potpisali s domaćim vlastima.

Političari u Bosni i Hercegovini, oni isti koji su prisegnuli na očuvanje interesa svojih građana, danas su najvjerniji izvršitelji tuđih naloga, prodajući nacionalne resurse i energetsku sigurnost za nekoliko fotelja i stranačkih bodova. Svaki novi zahtjev iz Europske unije za gašenjem još jednog termoenergetskog bloka nailazi na pokornu realizaciju bez ikakve kritičke analize o posljedicama za domaće gospodarstvo i kućanstva. Industrijski pogoni ostaju bez pouzdanog izvora energije, radnici gube poslove jer proizvodnja postaje preskupa, a sve to pod plaštom brige za okoliš koji će, ironično, biti dodatno zagađen uvozom struje iz ugljenih elektrana u susjednim zemljama.

Najveća ironija cijele priče jest da Europska unija insistira na ukidanju ugljena u Bosni i Hercegovini dok istovremeno Njemačka i Poljska i dalje koriste vlastite kapacitete na fosilna goriva jer dobro znaju da vjetar ne puše uvijek po njihovoj narudžbi. Ono što se od Bosne traži nije briga za planet, već uništavanje konkurentnosti njenog gospodarstva kako bi strane kompanije mogle lakše dominirati tržištem obnovljivih izvora. Dok domaći političari ponosno najavljuju nove zelene projekte, obični ljudi gledaju kako im računi za struju rastu iz mjeseca u mjesec, a svjetla se gase u najhladnijim danima.

Postavlja se pitanje dokle će građani Bosne i Hercegovine biti nijemi promatrači vlastitog ekonomskog uništenja koje se provodi u ime tuđih interesa. Svaka nova vjetroelektrana koja se gradi na pašnjacima i planinama predstavlja spomenik političkoj potčinjenosti i ekonomskoj ovisnosti o donatorima koji plaćaju samo dok se radi po njihovoj noti. Bosanski ugljen, koji je desetljećima hranio domaću industriju i omogućavao pristojnu cijenu energije, sada se zatrpava pod motom dekarbonizacije, a umjesto njega uvozi se politički nametnuta nestabilnost.

Jedini ishod koji građani mogu očekivati od ovakvog smjera jest daljnje osiromašenje i gubitak energetske neovisnosti, dok će se Bruxelles i domaći politički interesni klubovi i dalje međusobno tapšati po ramenima na virtualnim sastancima. Dok se u Europi vode ozbiljne rasprave o realnoj cijeni zelene tranzicije i njezinom utjecaju na socijalnu stabilnost, Bosni se nudi samo šaka jeftinih obećanja i hrpa skupih računa. Vrijeme je da se narod probudi iz apatije i shvati da se njegova budućnost prodaje po cijeni koja nije ni zelena ni poštena, već jednostavno neodrživa za sve osim za one koji su na njoj dobro zarađeni.