Svaki Bugojanac je donator.
Desetog juna 1984.godine.Gradski stadion na Hendeku.Gledalaca 4000.Nogometaši Iskre i Sloge iz Doboja posljednji put istrčavaju na travnati hendečki stadion.Posljednji pozdrav publici,koja je iz nedjelje u nedjelju punila drvene tribine na Hendeku.Nakon pola stoljeća loptanja,još od davne 1933.godine,kada su igrači Sloge,odnosno dvije godine kasnije igrači Zrinskog,održali prve treninge,prestat će,barem ono zvanićno,igranje na Hendeku.
Jer,preseljenjem u Prvu ligu,Iskra seli na novi stadion.U Jaklić.Opet kraj Vrbasa.
Novi gradski stadion,kapaciteta 20.000 gledalaca,još je jedan dokaz ,koji će generacijama svjedoćiti o neizmjernoj ljubavi Bugojanaca prema sportu,prema nogometu osobito.Stadio u Jakliću,bit će u pravom smislu riječi,djelo Bugojanaca.Gotovo jednodušno,aklamacijom,prihvaćena je ideja da Bugojanci,ti sportski fanatici,vlastitim sredstvima i vlastitim radom izgrade novi stadion.Od ideje do realizacije,samo je jedan korak,a i on je brzo pređen...
U svim radnim organizacijama,među privatnim obrtnicima ,u mjesnim zajednicama,u svim sredinama prihvaćena je ideja da se za stadion odvoje po četiri dnevnice.Radit će se u četiri naredne subote.No,to nije sve.Gotovo da nema pojedinca,koji,pored toga,nije dao i dobrovoljnog priloga za izgradnju stadiona.Gotovo svaki Bugojanac je donator.
SVI ISKRINI IGRAČI I TRENERI
U prvim danima Iskre,kada se sve radilo amaterski,ni funkcija trenera nije bila tako precizno određena.Među prvima koji su vodili računa o mladim Bugojancima su njihovi stariji i iskusniji prijatelji.
Tako se kao prvi trener spominje Muhamed Bećirović.Nasljedio ga je Izet Kerić,a već 1949.na kormilo Iskre dolazi istinski nogometni znalac i prvi pedagog Luka Tvrtković.
Nakon toga,za trenera Iskre dolazi Stipe Pejak.Potom se opet vraća Luka Tvrtković.Treneri u Iskri bili su i Mirko Udiljak,Zdravko Tomas i Ante Vukadin.
Godine 1972,kada se ušlo u 2 ligu,trener Bugojanaca bio je Nedeljko Gojković,zatim kratko vrijeme opet Zdravko Tomas i Anto Vukadin,a u posljednjih deset godina redosljed je bio slijedeći:
Aleksandar Krivošej,Stipo Pejak,Milan Ribar i Blagoje Bratić.
Sigurno je da su i treneri,među kojima je bilo i stručnjaka najvišeg ranga,dali svoj zapažen udio u izrastanju Iskre.Svakako raduje što je Blagoje Bratić i sam stekao afirmaciju radeći u Iskri.On je bio najmlađi prvoligaški trener,što,naravno također govori o uspjehu kluba i njega lično.
Blagoje Bratić je rođen 1946. godine u Fojnici. Fudbal je počeo igrati u Pretisu. Tamo su ga još kao juniora uočili ljudi iz Željezničara pa prelazi u redove Plavih. Za prvi tim je debitovao u sezoni 1964/1965. i u 12 sezona je nastupio u 343 utakmice u raznim takmičenjima, uz 32 postignuta gola. Učestvovao je u osvajanju prve šampionske titule 1972. godine. Bratić je dugo bio rekorder po broju zvaničnih nastupa u dresu Željezničara. Aktivnu igračku karijeru je okončao dosta rano, 1976. godine u tridesetoj godini života.
Bio je i reprezentativac Jugoslavije, sakupivši tri nastupa za A selekciju. Obično je nastupao na mjestu desnog halfa, a bio je poznat kao izuzetno snažan i pokretljiv igrač, zadužen za praćenje najboljih protivničkih igrača veznog reda ili napada. Teško prolazan u duelu, sjajan prilikom startova.
Po završetku karijere je radio kao trener u mnogim klubovima. Osim Željezničara, koji je vodio u sezoni 1987/1988, trenirao je i brčansko Jedinstvo, Famos, Iskru, GOŠK iz Dubrovnika, a radio je kao trener i u Maleziji. Posljednje godine života je proveo u Kanadi, van fudbala.
– Željo je bio pravi jugoslovenski tim i klub. Pripadnost željeznici učinila je da ogromni broj uniformisanih ima nepodijeljene simpatije, a bilo ih je u svim dijelovima “Juge”. Iako nismo bili ljubimci tadašnjeg režima, bili smo rado viđani gosti u gradovima od Maribora do Đevđelije. Ćiro, a kasnije dizelka, pripadali su kao i mi, svim vjerama i nacijama. To je bilo obilježje Željezničara, a i naše. Željo se iskreno volio i kao takav bio je trn u oku šovinistima i nacionalistima, kazao je Bratić u razgovoru za jedan strani portal.
Umro je u Torontu u ljeto 2008. godine.
NK ISKRA 1984
STRUČNI ŠTAB: Blagoje Bratić,Stipo Pejak,Šime Kolovrat,Nedeljko Gojković,Anto Vukadin,Anto Renjić,Slavko Savić
IGRAČI:Josip Škaro,Dragan Glamočak,Milomir Čeremidžić,Miloš Radović,Vatroslav Petrinović,Nedžad Omerhodžić,Stojanće Idić,Miralem Zjajo,Zijad Salkić,GoranPavlić,Dragan Mirković,Selver Lihovac,Jasmin Gereljić,Senad Lupić,Fajko Orman,Anto Zečević,Mladen Karoglan,Miro Stipić,Stipo Palinić,Jako Novokmet,Hamdija Škoro,Luka Lazić,Miodrag Mandić,Anto Tolić,Anto Tomas.
Jedan od najdarovitijih Iskrinih nogometaša Luka Lazić nije dočekao ono što je zajedno sa svojim suigračima toliko želio. U prometnoj nesreći 2.oktobra 1983.godine poginuo je Luka Lazić
Treba naglasiti da je Iskra u sezoni 1982/83 izgubila prvoligašku bitku sa Čelikom.U tom trenutku mnogi bi klubovi nakon neuspjeha doživljeli pad.Međutim,klub kakav je Iskra bila,a to je sjajna kordinacija igrača ,stručnog štaba i uprave ,nakon analize sezone izašao je još jači: u sezoni 1983/84.osvaja prvo mjesto i prvoligaški status.
Iskra iz Bugojna, koja je u sezoni 1984/85. nastupila u najjačem rangu jugoslovenskog fudbala,uskoro prestaće da postoji.Inače, Iskra je još uvijek član Druge lige Federacije BiH, grupa "Zapad" (treći rang fudbala u BiH)
